Podijeli e-mailomPodijeli na TwitteruPodijeli na Facebooku

Pretvara li se Pleso u noćnu moru svakog putnika?

Pretvara li se Pleso u noćnu moru svakog putnika?

Put avionom iz Zagreba u Berlin idealan je put: avion kreće, recimo, u 9, letite sat i petnaest minuta, i ako karte kupite par mjeseci unaprijed, koštat će vas manje no benzin do Splita.

Ovoga Uskrsa bit će četiri godine kako najmanje jednom mjesečno letim za Berlin i natrag; koliko je to letova, oduzmete li dva ljetna mjeseca kad smo Natalija i ja u Hrvatskoj, lako je to izračunati. Dovoljno da budem opunomoćen napisati sljedeće retke.

Zagreb je moj rodni grad. Volim ga, ali, baš zato jer je moj rodni grad, imam ga pravo i kuditi, kao što roditelj kori dijete tek da bude bolje, iz ljubavi. Zagreb je mali grad koji bi na sasvim krivi, neprimjeren način htio biti veći, velik grad: Zagreb bi htio izgraditi sve veće, pa će i grad biti građanskiji, ako zgrade budu veće. Tako malograđanski, tako osrednje.

Da stvar bude gora, metropolizacija Zagreba znak je materijalnog i duhovnog siromaštva, ali i koruptivnog mentaliteta: tko što ima u Hrvatskoj obaviti, mora do Zagreba. Tamo gdje tek središte prosperira, zemlja se izvan njega provincijalizira, i umjesto da se država subsidijarno decentralizira i tako moć i gospodarski i politički, pa i kulturalno disperzira, Zagreb, i mimo volje svojih građana, hinji velegrad.

Počinje to na granici grada, recimo s - nebom: na aerodromu. Moj prijatelj, Nijemac koji živi u Zagrebu i vodi ozbiljnu tvrtku, slaže se sa mnom da je Zagreb imao u funkcionalnom smislu sasvim adekvatan aerodrom: zgrada nije na ponos, ali, funkcionalno, ponavljam, savršeno je služila svrsi.

Pozvat ću se sada na svoje učestale letove: na let u 9 dolazim u 8; check-in obavim za desetak minuta, ne duže, prolazim sigurnosnu kontrolu u sljedećih desetak minuta, i ostaje mi dovoljno vremena za toast prije boardinga.
Nikada, ali nikada u ove četiri godine mojih putovanja u Berlin, nije se dogodilo da prve dvije faze ovoga procesa, check-in i sigurnosnu kontrolu, obavljam duže od 15-20 minuta.

Hoću kazati: unatoč svim senzacijama i skandalima vezanim uz aerodrom u Zagrebu, ja sam, a izgleda i moj njemački prijatelj, došao do zaključka da je taj aerodrom - savršeno funkcionalan.
(Naravno, iz perspektive mene kao putnika koji jednom, dvaput mjesečno putuje tih sat i kvarat do Berlina). Tako je bilo sve do jučer.

Prije par dana, u srijedu, petnaestoga, morao sam poslom za Berlin, na tri dana.
Prije puta, kao robot, sve obavim po redu i uredno: spakiram se večer prije bez obzira koliko malo toga morao pakirati, kao u ovom slučaju, i na minutu se zna redoslijed postupaka nakon ustajanja: dakle, bio sam točno u osam na aerodromu.
Check-in je prošao - sjajno! Ljubazan službenik obavio je to umjesto mene u minutu, jer sam sve svoje nosio sa sobom, onako, antički, budući da sam, u biti, ostajao 48 sati, a većinu neophodnoga ionako imam u Berlinu.

Bit ću precizniji: čak ni na takva putovanja nikada ne idem bez dva, tri parfema, naprosto stoga jer me to zabavlja, ali, ovaj put nosio sam jedan parfem i jedan dezodorans, što je, Natalia mi je svjedok, kao da ona ponese jedan šešir: naprosto presedan.

Nije mi bilo prvi puta da parfeme nosim sa sobom, da ih ne stavljam u prtljagu koju predajem prilikom check-ina: čak i kad bih putovao iz Berlina preko raznih njemačkih gradova za Zagreb, neizravno, Nijemci ne bi inzistirali - vidjevši da su parfemi rabljeni - ni na kakvom cjepidlačenju oko 100 ml jedne jedine bočice. Valjda ljudi znaju da ionako previše traže od putnika koji prolaze tri pokazivanja karte i putovnice, skidanja, oblačenja i dva reda, pa im na kraj pameti, uljuđeni kakvi jesu, ne pada biti zadrt.

Tako su se vladali i službenici aerodroma u Zagrebu: iako, velim, to nisam činio prečesto, znalo se dogoditi da odlazeći na dva, tri dana ponesem u ruci i torbu u kojoj je nécessaire s, pored ostaloga, dva, tri parfema, no nikada mi nitko ni za što nije zvocao.

Nikada, sve do srijede, petnaestoga, kad je nakon check-ina uslijedio - tipičan zagrebački pakao.
U namjeri da se afirmira i u EU-formatu, Zagreb je nakanio sagraditi aerodrom. OK, ponavljam, zgrada jest neugledna, ali, tvrdim da je postojeći aerodrom savršeno funkcionirao takav kakav jest.
Iako nitko ne zna odredbe poslovično tajnog ugovora, iako nitko ne vidi nikakve radove, odjednom je aerodrom u Zagrebu postao: disfunkcionalan!

I to je jedina bitna promjena otkako su aerodrom preuzeli Francuzi.
Naime, nakon check-ina stao sam u red za sigurnosnu kontrolu.
Bilo je 8 i 10.
15 minuta do 9 još nisam stigao na red!
Ponavljam: pola sata sam čekao u redu u kojem nikada nisam čekao duže od deset minuta!
Nakon što sam ipak predao stvari na provjeru, saznavši pritom da odnedavno rade tri vrste službenika, jer da su Francuzi angažirali i nove službenike, odjednom mi se zaposlenik u neobičnoj odori obratio riječima:
- Imate tu 100 ml parfema i 150 ml dezodoransa. Ne možete jedno ponijeti.
Nisam mogao vjerovati ni očima ni ušima. Pokušao sam pristojno:
- Oprostite, ali zar ne vidite da u ovom dezodoransu ima jedva pola bočice? Dakle, nema 150 ml, a ionako, zar je to presudno? Pa imam za osobne potrebe jedan parfem i jedan dezač, i zar je sad to problem?
- Tu piše 150 ml, pokazuje mi nekakav letak koji su Francuzi očito nabrzinu priredili za ove priučene kerbere, i morate to ili prijaviti ili baciti.
- Oprostite, kako to mislite?, sad sam već gubio živce. Zbog vas sam čekao u redu pola sata, i sad kad više nemam vremena bilo što učiniti, tražite da propustim let prijavljujući na pola potrošen dezodoras, ili da ga bacim?
- Morate ga ili baciti ili prijaviti.
- Znači ja ne smijem imati sa sobom, da bih se osvježio, dezodorans, ako imam parfem, ili obratno?
- Hoćete li baciti dezodorans ili što?
Na trenutak sam pogledao tog čovjeka koji se vladao kao na ulasku u provincijski disko, a kako takvima bez razmišljanja treba uzvratiti jedinim jezikom koji oni razumiju, u nedostatku vremena za zabavu bacio sam dezodorans: ne bih vas sada opterećivao nazivom, ali budući da ionako znadete da kolekcioniram parfeme, tu i tamo o njima pišem, spomenut ću da je bila riječ o ovom dezaču: Boellis, Panama; govorim to samo zato jer ga u Zagrebu - ne mogu kupiti. Ne želim sada biti maliciozan i kazati: naravno, mali grad, ali, to je sad značilo da se pola sata moram voziti do i od Krausnickstraße, što i nisam planirao, iako, naravno, nije teško žabu u vodu natjerati, naročit ne mirisnu.

U svakom slučaju, nije mi to bilo nimalo ni svejedno ni drago, ni na koji način. Naprosto - primitivizam. Jer, tu sada inzistirati: Ali, Romano, baš zato jer tako često putuješ, znaš regule, znaš što smiješ sa sobom ponijeti u avion a što moraš staviti u prtljagu!, sve je to tipično provincijalno lupetanje: ne, tako se nitko nigdje ni na kojem aerodromu prema meni nije ponio, a kažem, nosio sam kudikamo više bočica parfema sa sobom. Riječ je o seljaštvu, u onom Šeksovom smislu kad je staromu Pankretiću kazao: Znao sam da si seljak, ali nisam znao da si seljačina!

O tome je riječ: Zagreb bi da bude veći grad, a načinom koji to kani postići, gradeći veće zgrade, odaje seljakluk, tu primitivnu mjeru na koju nas se svodi, stalno, trajno, ustrajno, bez obzira na već postignuiti standard: nije važno što je i Nijemcu u Zagrebu, ako se meni ne vjeruje, ovaj mali aerodrom funkcionalan, nego je neophodno sada sve to uništiti, u ime grandomanije zvane: ne smijemo pokazati ugovor, jer vrlo dobro znadete da je i ovaj put javni interes posredovan privatnom zaradom. E da bi se netko opet utalio, sve je na tom aerodromu moralo biti poremećeno: službenici se sami jadaju da je to tako otkako su došli Francuzi, i sada seoski vunbacitelji čitajući blijedo fotokopirane upute maltretiraju građane ionako sve uvjerenije da bi taj odlazak trebao zapravo biti definitivan.

Na dolasku u SAD službenica će vam nasmješena kazati: Welcome home! Pri odlasku iz moje zemlje, siroti nedoučeni kreten, koji nije kriv što nikada nije i sam prošao ovakvu kontrolu koja mu je sada provjerena, koji u rukama drži predmet koji ga plaši, iako nema ni 150 ml, koji ne zna njegovu funkciju pa misleći da je potencijalna prijetnja letu inzistira da ga se lišim, to "osoblje" čini sve da ih najusrdnije pozdravite na njihovom jeziku i nikada se više ne vratite.

Jedino što vas u tome priječi činjenica je da je nered izazvala kompanija bratske afričke državice koja je parfem patentirala. Naravno, i spoznaja da se prema nama, možda i s punim pravom - jer samo bi bagra pod ovim okolnostima, skrivajući to od svoje javnosti, sklapala poslove - ta iluminirana sjevernoafrička državica tako može odnositi.

Merde!



piše: Romano Bolković


20.1. 2014.

Podijeli e-mailomPodijeli na TwitteruPodijeli na Facebooku