Podijeli e-mailomPodijeli na TwitteruPodijeli na Facebooku

Već 20 godina moja kuna završava u džepovima tajkuna, a meni ostaje samo mlohava ćuna

Već 20 godina moja kuna završava u džepovima tajkuna, a meni ostaje samo mlohava ćuna

Hrvatska kuna ovih je dana proslavila dvadesetu obljetnicu, ali bez mene. Valuta koja je predstavljena kao veliki ponos našega društva uspjela je nekim čudom preživjeti u ovoj opustošenoj zemlji.

Istina, kuna je preživjela uz čarobne trikove Hrvatske narodne banke koji su joj održali stabilnost, a veliko je pitanje hoće li hrvatski kupci preživjeti kunu ili hoćemo li barem ostati stabilni.

Nakon Ruđera Boškovića na hrvatskom dinaru, 1994. dobili smo kunu. Novčanice s Ruđerom su izgledale kao bonovi za studentsku menzu. Nekakvi minijaturni papirići kao da su iscrtkani kemijskom, s otromboljenom, tužnom facom našeg velikog znanstvenika.

Gdje se Ruđer nakon toga izgubio s naših novčanica, ne znam. Navodno je vidio da će sve otići u Honduras pa se kao fini gospodin povukao na vrijeme i ostavio ostale hrvatske velikane da se kurče na papirnatim apoenima kuna.

Hrvatski Sabor je odlučio da će se nova valuta zvati kuna i da se dijeli na 100 lipa. Naziv kuna su odabrali zbog "značajne uloge kunina krzna u monetarnoj i fiskalno povijesti Hrvatske", dok su naziv "lipa" valjda odabrali prema vrijednosti tih sitnih kovanica čija je protuvrijednost lipov kurac.

Pritom je netko od naših velikana iz Sabora smetnuo s uma da smo u fašističkoj marionetskoj državi NDH isto imali valutu koja se zvala kuna, ali to je valjda imalo veze s ovom našom kunom isto kao što je pozdrav "Za dom spremni" imao veze s hrvatskim domoljubnim pozdravom.

S obzirom na ekonomski nazadak koji smo ostvarili u ovih 20 godina vladavine kune, možda su naši političari stvarno mislili jednoga dana uvesti trampu kao platežno sredstvo.
- Kakve lijepe cipele, kaže moja žena u dućanu, a prodavačica joj odgovori - Tri kune. Onda uprtim luk i strijelu i pravac Sljeme dok ne oderem tri krzna. A ako uz to žena poželi i nešto pojesti, u šumi će se uvijek naći ukusne bobice, orašasti plodovi i voće.

Danas, od hrvatskih velikana najviše se družim s banom Jelačićem i Gundulićem dok Radića, Mažuranića i Starčevića tek jednom mjesečno izvodim na svečane prijeme u banku. Kad se rastajemo svaki put gledam njihova papirnata lica koja kao da je nacrtao hrvatski naivni umjetnik na tripu i mislim si koja je svrha svega toga.

Nakon što banke uzmu moje velikane odlazim u šoping da se raspojasam s Gundulićem i još se malo zadužim kod banke jer život bez minusa je kao država bez poreznih obveznika. I onda opet krvavo radim za tu našu domaću, hrvatsku kunu, najljepšu zvjerku među balkanskom stokom.

Kao što lice ima naličje, tako i kuna ima svoju drugu stranu. U životinjskom svijetu kuna je predator, krvoločni lovac i štetočina koja ubija domaće životinje, a prema današnjem stanju stvari mi hrvatski kupci smo naivna perad kojoj kuna radi o glavi. Živimo u mračnom kokošinjcu i rezignirano čekamo svoj kraj.

Kuna je dresirani ubojica hrvatskih tajkuna koja nam se tiho prikrada noću i ostavlja pustoš iza sebe. Svaki put kad kupujemo punimo džepove 200-tinjak odabranih uzgajivača kuna koji sišu našu krv. Kuna je takvim gospodarenjem postala istrebljena vrsta u životima običnih građana, a ugrožene vrste se ne smiju dirati.

Zašto onda ne bismo našu valutu po novom zvali tajkuna? Jedna tajkuna bila bi nova nedodirljiva vrsta, nešto kao relikvija koja bi se nosila u procesiji za vrijeme državnih blagdana, a narod bi joj se klanjao i dodirivao je za sretnu i uspješnu budućnost.

Volio bih da ne izgubim razum zbog te male životinjice koja mi svakodnevno nagriza živce jer kako proslaviti obljetnicu kune kad za sebe nemam ni kune? Sve što zaradim ode na režije, hranu i eventualno odjeću, a onda se te kune vraćaju svojim pravim vlasnicima, onima kojima najviše odgovara da kuna bude stabilna, a ja nestabilan i prazan kao mlohava ćuna.

Super -sale -fb


Svi _tekstovi -red


31.5. 2014.

Podijeli e-mailomPodijeli na TwitteruPodijeli na Facebooku